Povijesni Isus

Povijesni Isus odnosi se na znanstveni prikaz života Isusa iz Nazareta.[1] Ovaj prikaz se temelji na povijesnim metodama, uključujući kritičku raščlambu tekstova evanđelja kao primarnih izvora za njegov životopis, zajedno s razmatranjem kulturno-povijesnog konteksta u kojem je živio.[2]

Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće. (Rasprava) Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.

Isus iz Nazareta je bio duhovni učitelj iz Galileje koji je učio ljude načelima spasenja, vječnog života i kraljevstva božjeg.[3] Krstio ga je Ivan Krstitelj, kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak i mučenik te Isusov prethodnik. Isus je propovijedao povratak Bogu, jednostavan život i odbacivanje materijalnog bogatstva. Pričao je iznenađujuće i originalne parabole, mnoge od njih o dolasku božjeg kraljevstva.[4] Neki znanstvenici opisuju njegovo božje kraljevstvo kao moralno, a neki kao apokaliptično.[5]

Skoro ništa nije poznato o Isusovom životu prije njegovog javnog djelovanja.[6] Isus je slao učenike liječiti i propovijedati vladavinu neba.[7] Kasnije je s učenicima išao za Jeruzalem, tada dio Rimske Judeje, gdje je došlo do nereda u Hramu.[8] Bilo je to za vrijeme pashe, kada su političke i vjerske prilike bile napete u Jeruzalemu.[8] Evanđelja prenose da su ga stražari hrama (vjerojatno saduceji) uhitili i predali rimskom guverneruPonciju Pilatu na pogubljenje. Pokret koji je Isus započeo nadživio je njegovu smrt. Nastavili su ga njegov brat Jakov Pravedni i apostoli koji su proglasili Isusovo uskrsnuće.[9] Nakon razlaza s rabinskim judaizmom, pokret se razvio u rano kršćanstvo. Vremenom je Isus postao najutjecajnija osoba svjetske povijesti, ili barem povijesti zapadnog svijeta.[10]

“Potraga za povijesnim Isusom” započela je u doba prosvjetiteljstva i počiva na pretpostavci da Novi zavjet ne prenosi nužno stvarne povijesne podatke o Isusovom životu, nego mitologiziranu sliku. Nasuprot povijesnog Isusa, takav biblijski opis se često naziva “Kristom vjere”. Pored Novog zavjeta, podaci o Isusovom životu temelje se i na drugim starim zapisima. Tako se slika o povijesnom Isusu nadopunjuje svakim otkrićem novih materijala (poput velikog otkrića knjižnice Nag Hamadi u 20. stoljeću). Svrha istraživanja je prikupljanje građe iz različitih izvora i njihovo kritičko slaganje u jedinstvenu sliku Isusa.[11][12] Uporaba izraza povijesni Isus implicira da će se osoba prikazana na taj način razlikovati od one prikazane u zaključcima ekumenskih sabora (tzv. “dogmatski Krist“).[13] Mišljenja se dosta razlikuju o tome koliko čvrstih povijesnih činjenica doista postoji o Isusu, kao i koliko kršćanska vjera dobiva ili gubi pronalaženjem takvih činjenica.[6]

. . . Povijesni Isus . . .

Podrobniji članak o temi: Potraga za povijesnim Isusom

Zapadni proučavatelji obično su smatrali navode evanđelja autoritativnim i bogonadahnutim. Tijekom kršćanskog razdoblja srednjeg vijeka, svako drukčije mišljenje predstavljalo je herezu i bilo je kažnjivo. S razdobljem prosvjetiteljstva, krajem 18. stoljeća, znanstvenici su počeli preispitivati navode evanđelja. Između 1744. i 1767., Hermann Samuel Reimarus napisao je traktat kojim odbacuje čuda i optužuje autore Biblije za prijevaru, ali ga nije objavio.[14][15] Njemački kritičar Gotthold Ephraim Lessing je ubrzo po Reimarusovoj smrti objavio njegove zaključke.[13]

Godine 1835. njemački bogoslov David Straus skandalizira kršćansku Europu svojim dijelom “Das Leben Jesu, kritisch bearbeitet” (“Isusov život, kritički ispitan”). Ovaj Strausov životopis Isusa utro je put suvremenom kriticizmu evanđelja.[13] Straus objašnjava čuda kao prirodne događaje koji su pogrješno shvaćeni ili objašnjeni.[16] Francuski filozof Ernest Renan je 1863. objavio rekonstrukciju Isusovog života u kojoj je Isus prvi put prikazan jednostavno kao ljudska osoba.[13] Povijesni Isus imao je utjecaja na liberalni protestantizam u Njemačkoj i na pokret društvenog evanđelja u Americi.[13] Njemački bogoslov William Wrede (1859.–1906.) je kritički preispitivao povijesnu pouzdanost evanđelista Marka i tražio objašnjenje mesijanske tajne.[13] Francusko-njemački filozof Albert Schweitzer je 1906. godine objavio svoju čuvenu knjigu „Potraga za povijesnim Isusom“, kojom kritizira i povijesno istraživanje Isusa u njegovom vremenu, i tradicionalne kršćanske poglede. Godine 1945. je otkrivena koptska knjižnica Nag Hamadi, čija su djela 1970-ih postala dostupna javnosti, što je donijelo mnogo novog materijala znanstvenicima. Tijekom 1980-ih je osnovan američki Jesus Seminar, koji okuplja kritičke proučavatelje Biblije.[17]

Danas je povijesno izučavanje Isusovog života veoma razvijeno, zahvaljujući boljem poznavanju prvostoljetnog judaizma, razvoju biblijske kritike, preporodu rimokatoličkih kritičkih istraživanja, prihvaćanju povijesnih metoda među kršćanskim sljedbama, književnoj raščlambi Isusovih izrijeka i sociološkim uvidima.[13] Isusa kao povijesnu osobu treba razumjeti u kontekstu života u Rimskoj Judeji prvog stoljeća, a ne u kontekstu kršćanske doktrine kasnijih stoljeća.[18] Povijesno istraživanje prikazuje Isusa u vezi s njegovom suvremenošću, dok bogoslovno tumačenje povezuje Isusa s onima okupljenim u njegovo ime, tako da povijesna znanost opisuje prošlost dok bogoslovlje opisuje tradiciju.[19]

. . . Povijesni Isus . . .

. . . Povijesni Isus . . .